English  Deutsch  Italiano  Hrvatski  Română

Za Nizozemsku je bila predviđena oluja, ali moj vlak u 7:16 sati nije bio odgođen.

-----------

Za vrijeme vožnje vlakom počeli su prvi problemi i kasnila sam na sat koji je počinjao u 10 sati na Sveučilištu u Amsterdamu. Nakon skoro sat vremena, oluja je stigla. Na društvenim mrežama počeli su iskakati videozapisi na kojima je vjetar doslovno raznosio ljude, bicikle i čitave krovove. Svi vlakovi su bili otkazani.

Ovo je bilo ozbiljno.

Shvatila sam da nema tog vlaka koji će me uskoro vratiti kući. Previše je stabala popadalo po tračnicama i sistem se morao popraviti.

Kako je dan gotovo završavao, izgubila sam nadu. Moja kuća je bila udaljena 2 sata. Vlak koji bi me odveo sve do Groningena? Nema šanse. Prijateljica mi je ponudila svoj kauč u gradu puno bližem Amsterdamu, i pristala sam. Otišle smo na stanicu i, na naše iznenađenje, otkrile da vlak koji smo trebale nije bio otkazan. Radosno smo ušle u njega s velikom šalicom čaja od rooibosa u rukama.

Kad smo stigle, povratila mi se nada da ću stići kući. Zahvalila sam prijateljici na ljubaznosti, ali nisam namjeravala odustati. Ljudi su u međuvremenu prestali buljiti u svoje telefone. Nemoćni putnici postali su društveniji nego ikad i brzo se pojavio osjećaj “u ovome smo zajedno”. Uspjela sam uhvatiti vlak za drugo odredište, ovaj put 100 km bliže kući.

alt

Cijeli tim osoblja u vlaku bio je spreman dati informacije. Čovjek ispred mene pitao ih je za smjernice na engleskom. Odgovor je bio: “Molim vas, pitajte vozače autobusa vani.” Dok sam hodala do izvanredno organiziranog autobusa, vidjela sam tog čovjeka kako se vraća na stanicu s tužnim, umornim izrazom lica. Kad sam stigla do autobusa, otkrila sam da je autobus pored mojega onaj koji mu je trebao. Na trenutak sam oklijevala, ali odlučila sam otrčati natrag do stanice kako bih čovjeku rekla da može ići kući. Brzo smo otrčali zajedno i nije mi prestao zahvaljivati ​​što sam mu rekla.

Bila sam zadivljena načinom na koji su se stvari odvijale.

>Bila sam uvjerena da me je Bog nadahnuo da ga upozorim da će propustiti ono što mu je bila možda jedina opcija da ode kući, dok mi je istovremeno pomagao da uđem u svoj autobus na vrijeme.

Vozač autobusa nije vozio svoju uobičajenu rutu i nije imao pojma kamo ići. Putnici su mu pomogli pronaći put.

Iako sam imala puno povjerenje da će me Bog dovesti u Groningen, kad smo došli do posljednje stanice, počela sam sumnjati. Tamo nije bilo vlakova i autobusa. Uostalom, već su bila 23 sata. Tko bi još uvijek bio tamo? Odlučila sam nazvati tatu da me pokupi.

Najednom sam čula kako osoblje vlaka dovikuje: “Vlak za Groningen, platforma 14, požurite!” Izvanredan, dodatan vlak za Groningen bio je osiguran! Nazvala sam tatu, i zahvalila Bogu što je tako vjeran. Iako me je već uvjerio da će providjeti način, počela sam sumnjati i sama pronalaziti svoj put. Ali Bog je još jednom pokazao svoju vjernost. Trebala sam samo vjerovati.

Ovaj život je putovanje. Nebo je naše odredište. Oluje i poteškoće mogu se pojaviti, pokušavajući nam oduzeti nadu za siguran dolazak do odredišta. Znakovi oko nas mogu nam govoriti da je dom još uvijek daleko i da ga nikada nećemo dosegnuti. Možemo izgubiti nadu i postati obeshrabreni.

>Ali usred našeg očaja i sumnje, Bog nas nikada ne ostavlja, niti nas napušta (Ponovljeni zakon 31,6). On nas može odvesti na put drugačiji od onog koji smo sami planirali, na put koji je manje udoban i lagodan, ali je obećao da će ići s nama.

Oluja me je naučila četiri važne lekcije:

1. **Ne zadovoljavajte se s manje od onoga što zaslužujete.** Usredotočite svoj pogled na odredište. Bez obzira na to koliko dobar osjećaj može biti zaustaviti borbu i odmoriti se, nemojte biti zadovoljni s pola puta. Pozvani smo da idemo do kraja. Premda “na pola puta” može biti dobro i udobno mjesto, sjetite se da nema mjesta kao “kod kuće”.

2. **Podignite svoj pogled i vjerujte.** Bog je vaš Vodič. On zna put! On sam je hodao tim putem i osigurao nam je sve potrebno. Možda ćete doći u iskušenje da pomislite da nebo nije za vas, ali imajte vjeru u Onoga koji vam je obećao siguran dolazak. Ne morate sami upravljati upravljačem. Bog nas strpljivo vodi korak po korak, pozivajući nas da slijedimo svjetlo koje je razlio pred nama. Na svakoj novoj stanici na koju stignemo, On je tamo i čeka da nam da upute kamo dalje. I da, On ponekad može reći: “čekaj”. Ali do tada Mu budite blizu, jer ne želite završiti u pogrešnom vlaku.

3. **U ovome smo zajedno.** Bog nije namjeravao da ovim putem hodamo sami. Tu smo da si budemo međusobna podrška. Da upozorimo jedni druge da se ne zadržavamo, već da uhvatimo naš autobus za doma. Razgovarajmo s ljudima oko nas kako bismo vidjeli možemo li im uljepšati put. Nije nam namijenjeno da gledamo naše zaslone 24 sata na dan, koliko god to ponekad izgledalo primamljivo ili potrebno. Naši prijatelji, stranci, pa čak i naše vođe trebaju našu pomoć. Oni nisu savršeni i trebaju naše molitve i podršku. Tek tada možemo sigurno stići kući.

4. **Budite zahvalni za sve što imate.** Stvari u životu ne idu uvijek onako kako ste planirali, ali to nije izgovor za nezahvalnost Bogu na sadašnjim blagoslovima. Vani može biti hladno, ali budite zahvalni na besplatnoj šalici čaja od rooibosa. Postoje radosti u zajedničkom putovanju kroz život, radosti u davanju i pomaganju jedni drugima. Cesta je možda teška, ali popločena je lijepim trenucima. Nemojmo previdjeti ove blagoslove, već poštujmo ih i budimo zahvalni na njima.

Kući sam stigla u 1 sat; iscrpljena, ali tako sretna! Radost dolaska kući nakon dugog putovanja samo je uvid u ono što ćemo osjetiti kad stignemo do našeg nebeskog Doma.

>Uhvatimo se za Njegovu ruku koju nam nudi. On zna kuda treba voditi. On od početka vidi kraj i njegovi su putovi iznad naših (Izaija 46,10; 55,9).

Vjerujmo Mu, budimo Mu blizu, držimo svoj pogled na Njemu samom, i krenemo zajedno prema prekrasnom odredištu koje nam je obećao.