Tags


Svetište i Spasenje

30th June 2016

click for English click for Croatian click for French click for German click for Italian click for Romanian click for Russian click for Spanish

Doktrina o nebeskom Svetištu temeljna je za adventizam. Ipak, mnogim adventistima bi bilo teško objasniti kakvu praktičnu razliku ovo učenje čini u njihovom životu. Zaista, čini li ono neku razliku?

Htio bih podijeliti s vama jedno od najljepših objašnjenja koje sam pročitao o značenju ove teme. Radi se o knjizi pod naslovom Ransom and Reunion (Otkupljenje i ponovno sjedinjenje, 1977), koju je napisao W. D. Frazee.1 Knjiga je itekako vrijedna čitanja, a ovdje možete pročitati prvo poglavlje u cijelosti. Nadam se da će ovo čitanje dotaknuti vaše srce i potaknuti vas na daljnje proučavanje Isusove službe gore na nebesima.

„Koliko vrijediš?“

Iz Ransom and Reunion, W. D. Frazee

„Suče, jeste li ikada razmišljali o tome što vi značite Bogu?“, uputio sam svoje pitanje prijatelju koji je mnogo godina služio kao županijski sudac i čija je žena nedavno preminula. Naš je razgovor skrenuo na obećanja u Bibliji i na poruku nade koju nose. „Nedavno u Venezueli“, nastavio sam, „jedan je otac platio otkupninu u iznosu od 900,000 američkih dolara za svog trinaestogodišnjeg dječaka kojega su bili oteli. Je li on bio vrijedan toga?“

„Naravno“, odobrio je moj prijatelj, „on je svome ocu bio vrijedan toga.“

„Da“, složio sam se. „A sada, suče, recite mi, je li netko ikada platio otkupninu za vas?“
On je kimnuo. Znao je o žrtvi na Golgoti.

„Suče, jeste li vi vrijedni toga?“

Pognuo je glavu. „Ne, g. Frazee, bojim se da nisam.“

„Čekaj“, uvjeravao sam ga. „Ne poznaje li Bog vrijednosti? Ne poznaje li Onaj koji vas je stvorio vašu vrijednost? Ako On kaže da ste vrijedni onoga što je platio za vas, biste li vi to osporili? Naposljetku, ako ne vrijedite toliko, onda se On prevario, zar ne? Zahvaljujte Bogu, suče, što ste vrijedni otkupljenja.“

Što čini čovjeka dragocjenim Bogu?

Kada je onaj otac posvuda tražio svog otetog sina, pretpostavimo da mu je netko prišao s ovakvom ponudom:

„Gospodine, čujem da tražite svog dječaka i da ste spremni platiti 900,000 dolara za njegovu otkupninu.“

„Jesam, zaista! Možete li mi pomoći da ga pronađem?“

„Pa, mislim da vam mogu pronaći jednog dječaka koji će vas koštati samo tisuću dolara. To će vam uštedjeti mnogo novaca.“

Bi li otac pokazao zanimanje za ovakvu ponudu? Nikako! On nije tražio jednog dječaka. On je tražio svog dječaka.

Zašto je Bog platio tako beskonačnu otkupninu za čovjeka? Da bismo to shvatili, moramo raspoznati zašto ga je uopće stvorio. Bog je stvorio čovjeka da bi imao zajedništvo s Njim. Što se tiče Izraela iz davnina, Bog je rekao: „Taj narod sam za sebe oblikovao“ (Izaija 43,21). Da, „Gospodin uživa u svome narodu“ (Psalam 149,4).

Svatko je različit, poseban pojedinac. Jesi li ikad vidio nekoga tko je kao ti? Ponekad kada postavim ovo pitanje netko uzvrati: „Ne, i dobro da je tako!“ Da, to je dobra stvar. Kad bi mogao pronaći svoj duplikat, tvoja bi vrijednost pala za najmanje 50 posto. Ali nema te opasnosti. Ti si jedinstven. Bogu je bio „potreban“ samo jedan kao što si ti. Ali taj jedan mu je doista bio „potreban“.

„Dovedeni smo u postojanje, jer smo bili potrebni“ – Ellen G. White, Signs of the Times, 22. travnja, 1903.

Jedna od najvećih potreba ljudskog srca je osjećati se potrebnim. Ispuniti potrebu nekome koga volimo, znati da taj netko ispunjava našu potrebu—to predstavlja temelj istinskog zajedništva. Muž i žena koji imaju takvo iskustvo zajedno uživaju u predokusu raja. Kada roditelji i djeca imaju ovakvu zajednicu, ne postoji generacijski jaz. Zadovoljstva istinskog prijateljstva moguća su upravo zbog postojanja uzajamne potrebe i uzajamnog ispunjenja potreba. Kroz sve ove ljudske odnose Bog se nastoji otkriti nama. Čezne za tim da razumijemo ne samo to što On znači nama nego i ono što mi značimo Njemu.

Mnogi biblijski heroji obradovali su svoga Stvoritelja tako što su uživali prisno zajedništvo s Njim. Henok je hodio Bogom tristo godina. Toliko je značio Gospodu da je On rekao: „Dođi doma sa mnom, Henok, i nastavit ćemo hodati zajedno cijelu vječnost.“ „Prije svog uznesenja primio je svjedočanstvo da je ugodio Bogu“ (Hebrejima 11,5). Henok je činio Boga sretnim. Ispunio je potrebe srca Onoga koji je vječan, a Henoci postoje i u današnje doba (COL 332).

Sjeti se Abrahama. Dok Pismo bilježi njegove pogreške i neuspjehe, također nam govori da „bî nazvan Prijateljem Božjim“ (Jakovljeva 2,23). Tko ga je tako nazvao? Sam Gospodin. On govori o njemu kao „prijatelj Abraham“ (Izaija 41,8). Primijeti u priči u Izlasku 18 zajedništvo koje je Bog uživao sa svojim prijateljem. Poslušaj Njegov izraz povjerenja: „(Ja) za njega znam“ (Postanak 18,19). Poslušaj kako se On savjetuje s Abrahamom oko sudbine Sodome. Slušaj kako Abraham pobožno razgovara s Bogom, a opet s pouzdanjem, predlažući ono za što misli da bi bilo u skladu s božanskom pravdom i milošću.

A zatim uzmi u obzir Mojsija: „I govorio je Mojsiju licem u lice, kao što čovjek govori svome prijatelju.“ (Izlazak 33,11). Ovakva prisnost, razvijena tijekom godina samoće koje je Mojsije proveo kao pastir u Midjanu, nastavit će se bez prekida (osim onog trenutka nestrpljivosti u Kadešu) tijekom svih četrdeset godina njegovog vodstva Izraela. Vidimo Mojsija na gori, nasamo s Bogom u prisnom zajedništvu. Ovdje mu Gospodin otkriva planove za svetište na zemlji, minijaturni model nebeskog hrama.
No razmatranje tih planova prekinulo se u trenutku kada je Bog obznanio Mojsiju što se događa dolje u kampu. Otpad zahtjeva stroge mjere i Bog predlaže da uništi Izrael i započne novi narod s Mojsijem. Poput Abrahama, Mojsije se usuđuje ponizno, ali odvažno zauzeti se za njih pred Bogom. On izlaže razloge zbog kojih bi Bog trebao poštedjeti Izrael. On nudi položiti vlastiti život za svoj narod. Njegove molbe su odjeci najdubljih čežnji Svevišnjeg; stoga Bog i Mojsije dolaze do zajedničkog shvaćanja i sporazuma u vezi budućnosti Izraela.

A gdje se ti uklapaš u ovu sliku? Bog je i tebe stvorio da budeš Njegov prijatelj. Ne možeš zauzeti Henokovo, Abrahamovo ili Mojsijevo mjesto, niti oni mogu zauzeti tvoje. Bog u svom beskonačnom srcu ima mjesto koje samo ti možeš ispuniti. „Treba“ te kao prijatelja. On čezne za tvojim društvom, tvojom ljubavlju, tvojim razumijevanjem. Za Njega si ti dragocjen. To je razlog zašto te je stvorio. To je razlog zašto je umro za tebe. To je razlog zašto se vratio na nebo kako bi pripremio mjesto za tebe, ostavljajući svoje oproštajno obećanje: „Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gdje sam ja“ (Ivan 14,3).

Cijelog svog života znao sam da mi je Bog potreban. Ipak, bilo je prekrasno otkrivenje saznati da sam i ja njemu „potreban“, ne samo kako bi obavljao zadatke za Njega, nego i da budem Njegov prijatelj. Htio bih podijeliti tu istu radosnu vijest s vama u ovoj knjizi. Jer, bez obzira na to koliko te On voli, on tebe cijeni kao da si ti jedini na ovome svijetu.

„Odnos između Boga i svake duše tako je osoban i potpun kao da nema nijedne druge duše na zemlji“ – Put Kristu, 105.

Kako može Bogu zaista biti potreban jedan pojedinac kada ima milijune drugih prijatelja? Zamislite obitelj s osmero djece. Kada dođu u tinejdžerske godine i u svoje dvadesete, sedmero njih se ispostave kao dobri muškarci i žene koji poštuju svoje roditelje i cijene sve ono što je učinjeno za njih. Ali jedan je nevaljalac koji krši Božje i ljudske zakone. Sjedne li onda otac s majkom za stol i kaže: „Dobro, majko, učinili smo prilično dobar posao. Imamo ih sedam od osam, što je iznad prosjeka. Šteta radi Harryja. Ako se ikad odluči vratiti kući, naravno da je dobrodošao, ali ne smijemo dozvoliti da ono što se dogodilo slomi naša srca. Naposljetku, imamo sedmero vjernih sinova. Budimo zahvalni i ne brinimo se.“

Je li to način na koji jedan otac govori? A kada bi i bio, bi li ga majka poslušala?

U svojoj mašti vidim obitelj okupljenu na Dan zahvalnosti. George, najstariji sin, došao je kući na okupljanje. Koju radost donosi svojim roditeljima! A evo i Marije, Bog je blagoslovio, kako ima predivan karakter! I tako je slično i s ostalih pet koji sjede oko stola u sretnom zajedništvu s ocem i majkom. Ali suza se spušta niz majčin obraz, i još jedna nakon nje, jer razmišlja o Harryju, buntovnom Harryju koji je negdje vani u svijetu. I dok gledam u njene suzama ispunjene oči, postaje mi jasno—činjenica da ima sedmero vjerne djece samo joj čini još bolnijim razmišljati o Harryju. Ona ima posebno mjesto u svome srcu koje nitko drugi osim Harryja ne može popuniti.

A sada, što je s Onim koji je stvorio majke? On također ima mjesto u svome srcu koje nitko osim tebe ne može popuniti. Čak ni ljubav milijunâ drugih koji obraduju Njegovo srce ne može zauzeti mjesto tvoje ljubavi, tvog prijateljstva i zajedništva s tobom.

Postoji jedna jedina stvar koja to otežava. Grijeh je razdvojio čovjeka od Boga još u Edenu, i grijeh produljuje tu odvojenost i danas. „Vaše opačine odvojile su vas i Bog vašega“ (Izaija 59,2).
S obzirom da grijeh čini taj razdor između Boga i onih koje voli, On ga mrzi, ne može ga podnijeti, ne može živjeti s tim. Mora ga iskorijeniti, ali kako to učiniti bez da uništi one koji su zaraženi grijehom?

U Svetištu Bog otkriva svoj čudesni plan da se riješi problema grijeha—kako uništiti grijeh bez uništavanja onih koje voli, kako spasiti grešnike bez stalnog ponavljanja grijeha. To je skupocjen plan za nebo, već ga je koštao dugih razdoblja tuge i boli. Ali ti si toliko dragocjen da bi Krist platio cijelu otkupninu i da spasi samo tebe.

Otkupljenje je jedno, ponovno sjedinjenje je drugo, a Krist—naš Stvoritelj, Otkupitelj i Posrednik—pružio nam je oboje.

Frazee, W. D. Ransom and Reunion through the Sanctuary, repr. ed. (W. D. Frazee Sermons, 2015). Objavljeno uz dopuštenje.

  1. W. D. Frazee (1906–1996) bio je adventistički medicinski evanđelist, učitelj i suosnivač lifestyle centra Wildwood Sanitarium Inc., koji se nalazi u Sjedinjenjem Američkim državama, u saveznoj državi Georgiji. Za daljnje informacije o njemu, vidi: http://wdfsermons.org/elder-frazee-ministry. Na toj web-stranici možete pronaći mnoge njegove propovijedi koje su dostupne besplatno.