Tags


#Evangeliziranje

26th August 2016

click for English click for Croatianclick for French click for Germanclick for Italian click for Romanian click for Russian click for Spanish

Ove godine, GYC Europa održao je svoj prvi FOCUS događaj u gradu Stupini u Rumunjskoj, i u Leicesteru u Engleskoj. FOCUS je lokalni kongres i ideja je da se postave tri instalacije na svakome mjestu. Prva se zove “Dolazak Kristu” i sastoji se od pet radionica. U ovom nizu članaka, voditelji dijele sa nama dio svojih radionica u obliku članka. Ova je radionica održana u Leicesteru.—Urednik.

Dok sam razmatrao temu nadolazećeg GYC FOCUS događaja, Dolazak Kristu, podsjetio sam se scene zapisane u 15. poglavlju Lukinog evanđelja. Na početku ovog poglavlja vidimo carinike i pojedince koje je je židovska zajednica nazivala „grešnicima“ kako dolaze Kristu da ih pouči. Obje su skupine praktički smatrane izopćenicima društva. Ipak, Isus ih je otvoreno primao i zadržavao se u njihovom društvu, izazivajući čuđenje i bijes kod farizeja. Farizeji su se prepustili ogorčenju, i žalili su se međusobno govoreći: „Ovaj prima grešnike i jede s njima!“, Luka 15,2.

Nisu mogli shvatiti kako je moguće da je pojedinac koji za sebe tvrdi da je izabrani i dugo očekivani Mesija izbjegavao društvo onih koji su bili „njegovog ranga“ i okretao se „najjadnijima“ u zajednici tražeći njihovo društvo. Kao odgovor na to, Isus daje niz od tri prispodobe, o izgubljenoj ovci, novčiću i sinu. Iako su prvenstveno služile kao ukor samopravednim farizejima, ove su prispodobe također ponudile slušateljima ilustraciju Božjeg odnosa prema izgubljenima i zalutalima, za razliku od njihovog pristupa.

U uvodu prispodobe o izgubljenoj ovci, Isus započinje s retoričkim pitanjem: kada biste imali sto ovaca i otkrili da jedna nedostaje, ne biste li ostavili onih devedeset i devet koje su na sigurnom i otišli u potragu za tom jednom koja se izgubila? Neizrečeni odgovor na Njegovo pitanje bilo bi jedno odlučno Da; bilo koji racionalni um ne bi bio na miru znajući da je ova jedna ovca bespomoćno izgubljena, i osuđena na propast.

U tome se otkrio Božji stav prema grešnicima: „ne želi da itko propadne, nego da svi dođu k pokajanju“, 2. Petrova 3,9. To je bila Kristova misija dok je On bio na zemlji. Za Isusa, rad na spašavanju duša nije bila stavka broj jedan na dnevnom redu – to je bilo njegov dnevni red, i sve što je On činio vrtjelo se oko ovog jedinog cilja. To je bilo, i dalje jest, Njegova stalna briga; On uvijek živi da posreduje za nas! Hebrejima 7,25. Zbog toga, izopćenici društva voljeli su biti blizu Isusa. Davao im je dostojanstvo i suosjećao je s njihovim potrebama i okolnostima, te ih je primao onakve kakvi su bili. Vrijeme nije umanjilo Njegovu ljubav prema izgubljenima, i On i dalje čezne za otkupljenjem svakog grešnika, kao što je čeznuo i tada.

Osim toga, prispodoba pokazuje više od same Božje čežnje da spasi grešnike:

Izgubljenom ovcom Isus ne prikazuje samo pojedinačne grešnike, već i svijet koji je otpao od Boga i bio opustošen grijehom.—Ellen White, Isusove usporedbe, 190, dodan naglasak.

Da ovaj pali svijet treba biti središte Božje ljubavi, tajna je koja nadilazi ljudsko shvaćanje. Znamo iz Pisma da Zemlja nije jedini „živi svijet“ kojeg je Bog stvorio. Ef 3,10. U trenutku kada je čovječanstvo palo, Bog je izgubio samo jedan od mnogih svjetova. Mogao je pustiti ljude da propadnu. Međutim, primjenjujući Kristovu vlastitu logiku iz Luka 15,1, Bogu je bilo nemoguće samo lijeno gledati kako ovaj izgubljeni svijet propada.

Ovaj svijet je samo atom među beskrajnim svjetovima kojima Bog upravlja, a ipak je taj mali grešni svijet—jedna izgubljena ovca—dragocjeniji u Njegovim očima od devedeset devet svjetova koji nisu zalutali iz stada.—Isti izvor.

Kao pokazatelj nesebične ljubavi, Isus ostavlja Očevo prijestolje i dolazi da bi se susreo s čovječanstvom u trenutku njegove potrebe, i pribavio mu spasenje. Baš kao pastir koji odlazi u potragu za izgubljenom ovcom sve dok ju ne nađe, tako je Isus došao na ovaj svijet i pribavio mu spasenje. Od pada Adama i Eve, ovaj je svijet bio u središtu Božjih misli. Ali dok smo mi inaše spasenje na Njegovom umu, što je nama u mislima? Gdje leže naši prioriteti? Koje su naše nade, snovi i najviše težnje? Može li postojati uzvišenija težnja od toga da budemo Božji suradnici, i nastavljamo sa misijom koja Njemu znači sve?

Kako bi uništio grijeh i njegov posljedice On nam je dao svoga Ljubljenoga, i dao nam je moć da, kroz suradnju s Njim, privedemo kraju ovaj prizor bijede. „Ovo evanđelje o Kraljevstvu navješćivat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svima narodima. Tada će doći svršetak“.—Ellen White, Odgoj, 263.

Rečenica “ovo evanđelje” je značajna; ona podrazumijeva da samo to evanđelje na koje se Isus odnosi ima sposobnost da, kada se razglasi, dovede do kraja svijeta. To također može podrazumijevati mogućnost da će se pojaviti razna evanđelja. Svijet kršćanstva je proizveo mnoge različite verzije evanđelja. Ipak, samo se „ovo evanđelje“ na koje se Isus odnosio broji kao „vječno evanđelje“. Kao adventisti, vjerujemo da se to evanđelje otkriva u porukama trojice anđela koje su opisane u Otkrivenju 14. Stoga, kao tijelo vjernika, naša najozbiljnija čežnja bi trebala biti podijeliti ovu poruku sa svijetom koji umire kroz sva sredstva s kojima možemo raspolagati.

To se može činiti kao nepremostiv zadatak ako uzmemo u obzir da populacija crkve u svijetu dostiže samo 18 miliona, u odnosu na globalnu populaciju od 7,2 milijarde. Međutim, možemo pronaći inspiraciju i ohrabrenje iz napretka koje je evanđelje postiglo tijekom apostolskih vremena. Dok su sjedili u gornjoj sobi neposredno prije Pedesetnice, Isusove riječi mora da su odzvanjale u ušima 120 učenika:

„Nego ćete primiti jakost Duha Svetoga, kad siđe na vas i bit ćete mi onda svjedoci u Jeruzalemu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ Djela apostolska 1,8.

Pretpostavljam da je u njihovim umovima taj nalog bio jednako težak koliko i uzbudljiv. S jedne strane, Krist im je podario posao koji ne mogu postići samo putem ljudskog napora; misiju da propovijedaju Njega pred cijelim svijetom. S druge strane, Krist je u svojim oproštajnim riječima obećao dolazak Svetoga Duha, koji će im dati potrebnu snagu da zadovolje poziv. Procijenjeno je da je Reimsko Carstvo u cijelosti imalo do 180 milijuna građana. Usporedite to sa 120 učenika koji su se našli u gornjoj sobi, čekajući na obećanu moć kako bi propovijedali evanđelje u cijelom svijetu. To je zapanjujući omjer od 1,5 miliona nevjernika na jednog kršćanina u toj sobi; zadatak koji je bio pred njima bio je zaista velik!

Unatoč tome, iz pera apostola Pavla, u njegovoj poslanici Kološanima, proizlazi izjava u kojoj on spominje „evanđelje koje je propovijedano svakome stvorenju koje je pod nebom.“ Kol 1,23.

Kako je to ostvareno? Apostoli su imali na raspolaganju samo rudimentarne metode. Njihov rad se sastojao od posjećivanja okolnih i udaljenijih mjesta, propovijedajući evanđelje osobno. Pojedinačno, mogli su biti prisutni samo na jednom mjestu u isto vrijeme. Ipak, oni su to nastojali prevladati koristeći se uobičajenim kanalima komunikacije i stavljajući svoje misli na papir, koje bi se onda dijelile kao poslanice na raznim mjestima. Iako je proces isporučivanja ovih pisama mogao potrajati nekoliko tjedana ili mjeseci, to je bio najnapredniji oblik komunikacije koji su imali.

Na sličan način, pioniri adventne vjere nastojali su razviti nove metode rada, i koristiti sve prednosti i mogućnosti na raspolaganju da bi podijelili svoju vjeru sa svijetom. Iz tog razloga, djelo objavljivanja kroz publikacije je ubrzo postao središnji stup njihovih evangelizacijskih napora. Od skromnih početaka, sa manje od 100 pojedinaca nakon velikog razočaranja, Adventizam se do danas proširio do populacije od nešto više od 18 milijuna ljudi. Ovo prikazuje istinitost sljedeće izjave:

Potrebni su muškarci koji se mole Bogu za mudrost i koji, pod Božjim vodstvom, mogu oživjeti stare metode rada te mogu izmisliti nove planove i metode probuđivanja interesa članova crkve, kako bi doprli do muškaraca i žena iz svijeta.—Ellen White, Evangelizam, 105.

Mi sada živimo u sve digitalnije doba, gdje 92% britanske populacije ima pristup internetu i društvenim mrežama. Baš kao poslanice u danima apostola, i publikacije u vrijeme naših pionira, društvene mreže i digitalna tehnologija imaju moć da revolucioniraju naš pristup evangelizaciji, i tako postanu sredstvo dovođenja sve većeg broja ljudi Kristu. Na nama je da, mudrošću našeg Boga i snagom Njegova Duha, iskoristimo ove uobičajene kanale komunikacije uz ostale, da nastavimo sa misijom koja je našem Bogu toliko na srcu.

Naison Chatiyo je član Odjela za Osobnu misiju u Sjeverno-engleskoj Konferenciji.